Autorka: mr Mirjana Popović, sociološkinja
Vršnjačko nasilje predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova sa kojima se suočava savremeno crnogorsko društvo. Iako se nasilje među djecom i adolescentima dešava u svim zemljama, posebne društvene, kulturne i institucionalne okolnosti u Crnoj Gori čine ovaj problem naročito izraženim i zabrinjavajućim. Posljedice vršnjačkog nasilja nijesu ograničene samo na žrtve, već dugoročno utiču na čitavo društvo kroz reprodukciju agresivnih obrazaca ponašanja, porast mentalnih problema i urušavanje osnovnih vrijednosti kao što su empatija, solidarnost i poštovanje.
Prvo i najvidljivije jeste to što broj slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori raste, a oblici nasilja postaju sve brutalniji. Djeca su danas izložena ne samo fizičkom i verbalnom nasilju, već i psihološkom zlostavljanju, izolaciji, ponižavanju, a sve češće i digitalnom nasilju putem društvenih mreža i poruka. Za razliku od prethodnih generacija, današnje nasilje se ne završava izlaskom iz školskog dvorišta – ono se nastavlja u online prostoru, često u još surovijem obliku.
Nažalost, institucionalni odgovor na ove pojave do sada nije bio dovoljno efikasan. Iako postoje zakoni, protokoli i stručne službe, njihova primjena u praksi je ograničena. Škole, koje bi trebale biti bezbjedna okruženja za razvoj djece, često izbjegavaju prijavljivanje nasilja da ne bi narušile sopstvenu reputaciju. Roditelji, s druge strane, ponekad negiraju ili umanjuju ozbiljnost problema, prebacujući odgovornost jedni na druge ili na sistem. Ovakva atmosfera nesigurnosti i ćutanja dodatno pogoršava situaciju i šalje poruku djeci da su prepuštena sama sebi. Djeca se tako, na žalost i osjećaju.
Društveni kultirni kontekst u Crnoj Gori dodatno komplikuje borbu protiv nasilja. Dugogodišnje nasljeđe patrijarhalnih vrijednosti, prisustvo agresije u javnom govoru i medijima, kao i niska tolerancija na različitost, doprinose tome da se nasilno ponašanje često toleriše, pa čak i opravdava. Djeca uče iz onoga što vide u porodici, zajednici i medijima, djeca uče po modelu i ako vide da se sukobi rješavaju silom, nasiljem vrlo lako usvajaju taj model ponašanja.
Posebno zabrinjavajuće su posljedice po mentalno zdravlje mladih. Žrtve nasilja često pate od anksioznosti, depresije, nesanice, pada samopouzdanja, pa čak i suicidalnih misli. Na emocionalnom nivou, žrtve često osjećaju strah, sramotu, stid, bespomoćnost i usamljenost. Samopouzdanje im se urušava, manje vjeruju u sebe i druge osobe. U školskom kontekstu, žrtve počinju da izbjegavaju nastavu, školski uspjeh im slabi, a neki potpuno izlaze iz školskog sistema, što samo po sebi otvara niz društvenih i ličnih izazova. Sve ovo ukazuje na ozbiljnost posljedica koje vršnjačko nasilje može izazvati ako se ne reaguje adekvatno i na vrijeme.
Ali, ni nasilnici ne izlaze neozlijeđeni iz ovog odnosa oni često nose emocionalne traume, osjećaj krivice ili kasnije ulaze u konflikte sa zakonom. Sve to utiče na stvaranje generacija koje su emocionalno nestabilne i društveno disfunkcionalne. Čini mi se da mi kao društvo, naročito naležne institucije nemaju u vidu ovako definisanu širu sliku društvenih odnosa, pa na žalost donose kratkoročna, nedovoljno funkcionalna, populistička rješenja koja ne zahvataju suštinu ove problematike.
U školama i opšte u društvenoj zajednici još uvijek nedostaje sistemska i kontinuirana prevencija. Nedostaje međusektorska saradnja, a i onda kada se proces rješavanja započne ukupna intervencija ostane na nivou pukog formalizma. Programi koji podstiču razvoj emocionalne inteligencije, empatije, nenasilne komunikacije i rješavanja sukoba su rijetki ili neobavezni. Time se propušta šansa da se problemi spriječe u korijenu, prije nego što izmaknu kontroli.
Nacionalni okvir borbe protiv vršnjačkog nasilja bi trebao da bude baziran na jasnoj strategiji ukupnog društva. Međutim, nije dovoljno samo kreirati i usvojiti nacionalne strategije različitog tipa, prateće akcione planove, ključ uspjeha leži u efektivnoj implementaciji. Da bi se ostvarili ciljevi borbe protiv vršnjačkog nasilja neophodno je da redovno prikupljamo i analizamo podataka o ovoj pojavi. Na žalost mi kao društvo ukupno posmatramo nemamo uvid u činjenicu koliko su baze, registri, statistički podaci, statističke, sociološke, antropološke analize značajne u borbi protiv ove društvene devijacije, ali i u borbi i sagledavanju dinamike, oblika, učestalosti javljanja svake druge društvene pojave. Nadležne institucije naročito obrazovni sistem, socijalna i dječja zaštita, kao i sistem zdravstva trebaju kontinuirano i planski raditi na obrazovanju kadra. Naravno vrlo je važno da gradimo institucije koje su odgovorne i transparentne koje služe javnom interesu, građaninu, njegovim potrebama i interesima.
Pored toga što škola odnosno obrazovni sistem mora postaviti jasna pravila i procedure smatram da je ključ u preventivnom djelovanju, uključivanju roditelja kako bi se stvorio jedinstven pristup i podrška i u školskom i u porodičnom okruženju., kao i u uspostavljanju odnosa poverenja između učenika i nastavnika. Djeca će lakše prijaviti nasilje ako znaju da će biti shvaćena, zaštićena i da ih njihova prijava neće dovesti do dodatnog ugrožavanja. Zbog toga je važno da nastavnici, stručni saradnici i drugi zaposleni budu obučeni da prepoznaju znakove nasilja i da adekvatno reaguju.
Borba protiv vršnjačkog nasilja je proces koji zahtjeva posvećenost, znanje i zajednički rad svih aktera u obrazovanju. Škola treba biti mjesto gde se učenici osećaju sigurno, prihvaćeno i poštovano. Prevencija, edukacija, podrška i odlučna reakcija na nasilje stvaraju temelje za zdravu i empatičnu zajednicu. Kroz proaktivan pristup i njegovanje pozitivne školske klime, škola ne samo da suzbija nasilje, već i obrazuje odgovorne i saosjećajne građane budućnosti.
U poslednjim godinama Crna Gora je uvela niz strateških mjera i programa u borbi protiv vršnjačkog nasilja. Angažovani su asistenti za bezbjednost u školama, sprovedeni međunarodni projekti sa Savjetom Evrope, razvijeni protokoli, organizovane radionice i obuke za nastavnike. Ipak, uprkos svim tim naporima, broj prijavljenih slučajeva nasilja raste. Što je i pozitivan pomak u smislu da zahvaljujući većoj informisanosti, edukaciji i podršci, sve više učenika i nastavnika odlučuje da nasilje prijavi. Međutim, trebamo biti svjesni da žrtve ćute, neke škole izbegavaju da priznaju problem, a roditelji često nijesu ni svjesni šta se dešava sa njihovom djecom.
Iako promjene postoje, sistem se mijenja sporo. Potrebna su dugoročna ulaganja, kontinuirana evaluacija programa i lokalna prilagođenost. Škole nijesu iste u svakom gradu, niti sva djeca imaju iste potrebe. Ono što funkcioniše u jednoj sredini, može biti neefikasno u drugoj. Uspostavljanje standarda je početak, ali bez svakodnevne primjene, obuke i izgrađenog povjerenja između škole, učenika i roditelja, promjene ostaju ograničene.
Vršnjačko nasilje u Crnoj Gori nije izolovani problem pojedinca, škole ili jedne porodice. Na osnovu trenutne situacije kada je u pitanju učestalost, intezitet, oblici vršnjačkog naslja kroz ovaj fenomen se u stvari ogleda ukupan društveni sistem. U skladu sa tim, borba protiv ovog problema zahtijeva zajednički napor svih: škole, roditelja, institucija, medija i samih učenika. Samo društvo koje prepoznaje važnost mentalnog zdravlja, tolerancije i nenasilja može ići ka razvoju, napretku i održivosti.