Autor: Almin Šemić
Na zidu zgrade u blizini Staklene banke u Mostaru, iza Hrvatskog narodnog kazališta, u ulici Kneza Domagoja, nalazi se grafit iz naslovne fotografije koji svjedoči o dugotrajnoj prisutnosti različitih poruka u javnom prostoru Mostara.
Kako uočavamo, površina zida već je ranije korištena za ispisivanje raznih natpisa, uključujući navijačke oznake i druge poruke, što ukazuje na to da ovaj prostor funkcionira kao otvorena površina za neformalnu vizualnu komunikaciju.
U središtu pažnje nalazi se grafit sa porukom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, preko koje je iscrtana simbolika ustaškog U.
Time se unutar istog vizualnog polja uspostavlja direktan i jasan ideološki kontrast između antifašističke parole i simbola koji nosi suprotno historijsko i političko značenje.
Osim toga, poruka je svojevrsni kontrast ali i ogledalo mostarskog društva, koje putem ovakvih grafita, izražavaju pripadnost jednoj ideologiji ili ideologijama.
Na istom zidu nalazi se i natpis „Postoji zapadni Mostar“, koji se može čitati kao oblik narativa o podijeljenosti Mostara. Ovakve poruke ne funkcionišu samo kao individualni izrazi, već kao ponavljajući diskursi koji oblikuju percepciju grada i njegovih granica u simboličkom smislu.
Kako i Joseph Goebbels kaže “svaka laž ponovljena stotinu puta, postaje istina”.
Zamislite samo, koliko se puta morala ponoviti ovakva poruka kao i njoj slične poruke da postane normalna.
U kontekstu djece i propagande, za desetak godina, propagandnim djelovanjem se više neće znati ni je li Mostar bio antifašistički grad.
Zamislite i koliko se puta morala ponoviti začkoljica Gimnazija Mostar, kako bi se iskorijenilo ime Alekse Šantića.
Na cesti u mostarskom prigradskom naselju Vrapčići, u blizini Mikulića mahale ispisan je grafit koji sadrži poruku usmjerenu prema jednoj etničkoj grupi. Natpis je napisan crnim sprejem direktno na asfaltu, bez dodatnih vizualnih elemenata, što upućuje na brzu neformalnu intervenciju u javnom prostoru. Kao što je to slučaj i kod svakog grafita kojim se želi nešto brzo poručiti.
Prema medijskim navodima, konkretno Raporta i Večernjeg lista, grafit je primijećen u jutarnjim satima, nakon čega je slučaj prijavljen nadležnim institucijama koje su izvršile uviđaj. Iz dostupnih informacija proizlazi da su slični natpisi i ranije zabilježeni na ovom području, što ukazuje na kontinuitet korištenja javnih površina za ispisivanje poruka sa političkim i identitetskim konotacijama.
Za razliku od grafita koji koriste simboliku ili indirektne poruke, ovaj natpis karakterizira eksplicitna i nedvosmislena formulacija. Ono što ga razdvaja od grafita iz prethodne analize jeste direktnost i eksplicitnost poruke, koja ne koristi simbolički sukob već otvoreno i nedvosmisleno komunicira sadržaj.
Dok je prethodni grafit funkcionirao kroz preklapanje znakova i stvaranje ideološkog konflikta unutar istog vizualnog prostora, ovaj se oslanja na jasnu verbalnu formulaciju bez potrebe za dodatnim tumačenjem.
U analitičkom smislu, kao što smo već pomenuli, poruka grafita je jasno usmjerena prema konkretnoj etničkoj grupi, što proizlazi iz same formulacije teksta. Njena struktura i izbor riječi ukazuju na pokušaj direktne komunikacije sa jasno definiranim drugim i drugačijim, pri čemu se javni prostor koristi kao kanal za prenošenje takve poruke.
Istovremeno, iako nije moguće sa sigurnošću utvrditi tko stoji iza ispisivanja grafita, način na koji je formuliran upućuje na obrazac karakterističan za anonimne aktere koji djeluju izvan institucionalnih okvira. Upravo ta anonimnost omogućava poruci da postoji bez preuzimanja bilo kakve odgovornosti, dok njena javna vidljivost osigurava širenje poruke bez posrednika.
U navedenom kontekstu, grafit se može interpretirati kao oblik poruke koja ne teži dijalogu već jednostranom iskazu prisutnosti i stava u prostoru. Da prostite, kao kad lav izmokri teritoriju da je označi, tako slično možemo posmatrati i ovaj grafit. Njegova funkcija nije informativna, već performativna, on ne samo da prenosi sadržaj, nego i uspostavlja određeni odnos prema prostoru i zajednici u kojoj se pojavljuje.
U ovom grafitu moguće je prepoznati i elemente propagandnog djelovanja, iako on ne djeluje kroz organiziranu ili institucionalnu formu. Poruka je formulirana direktno i bez simboličke složenosti, što je jedna od osnovnih karakteristika propagande, jasnoća i lakoća razumijevanja bez potrebe za dodatnim tumačenjem. Usmjerena je prema konkretnoj grupi i koristi snažan, emocionalno nabijen jezik čime se postiže efekt privlačenja pažnje i potencijalnog uticaja na percepciju prolaznika, ali i na samu emociju.
Iako nije poznato tko stoji iza pisanja ovakvog grafita, način na koji je izvedena ukazuje na pokušaj da se kroz javni prostor prenese određeni stav i učvrsti prisutnost tog narativa, što grafit svrstava u širi okvir neformalne, decentralizirane propagande.
A zamislite samo, koliko se puta ovakva propagandna poruka morala ponoviti da bi postala stvarnost.
Na zidu stambene zgrade u Mostaru, ispisan je grafit koji sadrži više poruka pisanih crnim i crvenim sprejem. Gornji dio čini rečenica koja referira na teritorijalno širenje i historijski kontekst, uz dodatak simbola i godine, dok se u donjem dijelu nalazi natpis “Ustaše Mostar: fašizam živi!”.
Različite boje i raspored sugeriraju da grafit nije nastao u jednom trenutku, već kao slojevita intervencija više autora ili u različitim fazama. Svakako da, spominjanje geografskih referenci i ideoloških termina ukazuje na pokušaj da se prostor simbolički definira i poveže sa određenim historijskim interpretacijama.
Gornji dio grafita, onaj o povijenom kontekstu odnosno granicama, jasno prikazuje svijest okoline o proučavanju povijesti. Sto puta ponovljena laž je istina, a upravo tim putem se nastoji ići kroz pisanje ovakvih grafita, alaudirajući da je NDH tekovina još uvijek prisutna u Mostaru. Ona ista NDH koja svojata granice do Drine i zaziva crna odijela.
Ako posmatramo kroz prizmu propagande, ovaj grafit pokazuje kako javni prostor može postati mjesto konkurentskih poruka koje nastoje oblikovati percepciju prolaznika.
Gornji natpis koristi povijesne reference i teritorijalne aluzije kako bi sugerirao određeni politički i identitetski okvir, oslanjajući se na prepoznatljive simbole i narative koji već imaju emocionalno i ideološko značenje u Mostaru.
Takav pristup odgovara osnovnim principima propagande, pojednostavljivanje poruke, oslanjanje na poznate simbole i pokušaj povezivanja prostora sa određenim kolektivnim identitetom.
Nadalje, jedan od osnovnih principa propagande jest ponavljanje poruke, u ovom primjeru, poruke fašizma koja zapravo i već dugo odzvanja Mostarom.
Pitanje ostaje, kako ovakve poruke ne bude akciju u predstavnicima vlasti u Mostaru? Da li su i oni taoci ovakvih politika?
Ukoliko posmatramo nedavni pokušaj brisanja grafita Slobodana Praljka iz naselja Ortiješ, te upade u mjesto Baćevići gdje živi pretežno srpsko stanovništvo (slučaj lijepljenja ustaških stikera i pisanje ustaških simbola na spomeniku NOBa), onda dolazimo do svjesnog propagandnog djelovanja koje svoje utemeljenje pronalazi duboko u prošlosti.
U kontekstu propagande, ovaj grafit može se i interpretirati kao oblik afirmacije ideološkog narativa koji se oslanja na historijske reference i simbole povezane s fašističkim nasljeđem. Odnosno, prihvatanje jedne ideologije. Takve poruke ne djeluju izolirano, već se često nadovezuju na postojeće društvene i političke tenzije, posebno u sredinama poput Mostara gdje je javni prostor i dalje obilježen posljedicama ratnih sukoba iz 1990ih.
U tom smislu, grafit se može povezati s narativima koji proizlaze iz rata u Bosni i Hercegovini, uključujući i sukobe između Bošnjaka i Hrvata, pri čemu simboli i poruke služe kao način reinterpretacije ili održavanja određenih kolektivnih sjećanja. Drugim riječima, ratne granice su možda i pobrisane, no one teritorijalne nisu.
Danas se u Mostaru fašizam slavi kao Nova godina. Svjedočili smo skrnavljenju Partizanskog spomen groblja i lupanju ploča.
Osim toga, prisutan je i emocionalni princip djelovanja, pogotovo u dijelu suživota, gdje se emocionalnim putem nastoji postići akcija.
Na informativnoj tabli ispred objekta povezanog sa vjerskim i kulturnim institucijama srpske zajednice u Mostaru, točnije ispred Vladičanskog dvora, ispisan je grafit ljubičastim sprejem koji uključuje oznake “1981” i “4. Korpus”.
Ove reference mogu se dovesti u vezu sa lokalnim identitetskim i historijskim kontekstom, “1981” se često povezuje sa navijačkom grupom Red Army, dok “4. Korpus” upućuje na formaciju Armije BiH koja je djelovala na ovom području tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Sam izbor lokacije, tabla koja označava muzej i vjerski objekt, dodatno naglašava simboličku dimenziju intervencije u ovom prostoru.
U analitičkom smislu, grafit se može posmatrati kao oblik simboličkog označavanja prostora, gdje se kroz kratke i prepoznatljive oznake prenosi određeni identitetski okvir. Takve poruke ne moraju nužno imati eksplicitnu verbalnu formulaciju da bi bile razumljive lokalnoj zajednici, jer se njihovo značenje gradi kroz postojeće društvene i historijske reference.
U tom kontekstu, grafit može djelovati kao signal prisutnosti jedne grupe ili narativa u prostoru, posebno kada je ispisan na mjestu koje se povezuje s drugom zajednicom. Dakle, poruka može biti poznata samo lokalnoj ili široj zajednici, a u ovom kontekstu poznata je i široj i lokalnoj zajednici.
U okviru propagande, ovaj grafit može se posmatrati kao oblik simboličkog i identitetskog označavanja prostora, koji ne koristi direktne poruke, već prepoznatljive oznake unutar lokalnog konteksta. Natpisi “4. Korpus” i “1981” upućuju na ratnu i navijačku simboliku, čime se kroz kombinaciju tih referenci prenosi određeni identitetski okvir. Njegovo značenje dodatno se oblikuje kroz lokaciju, s obzirom na to da je ispisan na tabli ispred objekta povezanog s institucijama srpske zajednice u Mostar, čime poruka dobija konkretnu ciljanu dimenziju. U tom smislu, grafit se može interpretirati kao signal prisutnosti jedne društvene ili ideološke skupine u prostoru koji se simbolički povezuje s drugom.
Slični natpisi sa istim oznakama već su ranije zabilježeni na ovom i srodnim lokalitetima, što ukazuje na obrazac ponavljanja i korištenja javnog prostora za prenošenje kodiranih poruka, karakterističan za neformalne oblike propagandnog djelovanja.
Na prvi pogled, grafit “UBIJ BALIJU” na izletištu u Bunica djeluje kao još jedan čin vandalizma u javnom prostoru. Međutim, njegova poruka prevazilazi obični grafit i ulazi u sferu propagande mržnje, etničke netrpeljivosti i simboličkog nasilja. Sama lokacija dodatno pojačava težinu poruke – prirodno izletište koje bi trebalo predstavljati prostor odmora, zajedništva i bijega od društvenih tenzija pretvara se u mjesto zastrašivanja i podsjećanja na ratne narative koji ni decenijama nakon sukoba nisu u potpunosti nestali iz javnog prostora Bosne i Hercegovine.
Poruka grafita je direktna, agresivna i ne ostavlja prostor za interpretaciju. Korištenje riječi “balija”, koja se u nacionalističkom diskursu koristi kao pogrdan naziv za Bošnjake, pokazuje jasnu namjeru dehumanizacije određene etničke skupine. Upravo je dehumanizacija jedan od ključnih elemenata propagande mržnje kroz historiju – stvaranje slike “drugog” kao manje vrijednog, opasnog ili nepoželjnog. Kada se takva poruka spoji s imperativom “ubij”, grafit prelazi iz govora mržnje u otvoreni poziv na nasilje.
Vizualno, grafit nije umjetnički kompleksan, ali njegova propagandna snaga leži upravo u brutalnoj jednostavnosti. Crna boja slova, grubo ispisana na betonskoj površini, ostavlja dojam hitnosti i sirove agresije. Nema estetske ambicije, nema simbolike koja bi prikrivala značenje – cilj nije umjetnički izraz nego širenje straha i provociranje reakcije. Takvi grafiti često služe kao teritorijalne oznake, odnosno pokušaj simboličkog “prisvajanja” prostora kroz nacionalističku poruku.
Posebno je značajno analizirati kontekst Mostara i Hercegovine, prostora koji i dalje nose snažno naslijeđe ratnih podjela. U takvom ambijentu grafiti postaju sredstvo produžavanja konflikta u simboličkoj formi. Oni ne djeluju samo na pojedinca koji ih pročita, već utiču i na kolektivnu atmosferu, stvarajući osjećaj nesigurnosti i produbljujući nepovjerenje među zajednicama. Propaganda u ovom slučaju ne pokušava uvjeriti argumentima, nego emocijama – prvenstveno mržnjom, strahom i bijesom.
Ovakvi grafiti također imaju funkciju normalizacije ekstremnog govora. Kada poruke koje pozivaju na nasilje ostaju dugo prisutne u javnom prostoru bez reakcije institucija ili zajednice, stvara se utisak društvene tolerancije prema njima. Time grafit postaje više od pojedinačnog ispada; on postaje dio šire kulture šutnje i pasivnosti prema nacionalističkom nasilju.
U propagandnom smislu, grafit koristi nekoliko ključnih mehanizama: pojednostavljivanje poruke, identifikaciju “neprijatelja”, emocionalnu manipulaciju i javnu vidljivost. Upravo zbog toga njegov uticaj može biti snažan, posebno među mlađim generacijama koje svakodnevno odrastaju okružene simbolima podjela. Umjesto dijaloga i zajedničkog prostora, ovakve poruke proizvode atmosferu konflikta i podsjećaju koliko je javni prostor u Bosni i Hercegovini i dalje mjesto političke i identitetske borbe.